Komunikacija je sastavni dio svakodnevnog života. Njome izražavamo svoje želje, misli, osjećaje, potrebe, sudjelujemo u aktivnostima s drugima, povezujemo se, upoznajemo, surađujemo… Kada dijete ima poteškoće s govorom i komunikacijom često dolazi do nepoželjnih ponašanja, frustracija, depresije, agresije i autoagresije.
Nešto me boli, a ne znam kako to pokazati.
Gladna sam, ali ne znam kako to reći.
Samo se želim igrati s drugima, a ne znam kako ući u igru.
Želim ići na igralište, ali me ne razumiju.
Ovo su neke osnovne potrebe, želje i misli o kojima mi niti ne razmišljamo, jednostavno kažemo i napravimo to, a djeci s teškoćama u komunikaciji predstavljaju velik problem jer su neshvaćena i ne znaju kako se izraziti pa su često prozivana kao neposlušna, neodgojena i zločesta djeca.
Potpomognuta komunikacija podrazumijeva potrebu za uvođenjem nekih drugih načina komunikacije ili pojačavanje postojećih u slučajevima kada je komunikacija putem govora narušena. Asistivna tehnologija se odnosi na široki spektar raznih tehnoloških proizvoda koji se koriste kao asistivna, adaptivna i rehabilitacijska pomagala za osobe s teškoćama. Cilj primjene nekog od oblika potpomognute komunikacije ili asistivne tehnologije je ostvarenje funkcionalne komunikacije, sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima, učenje, surađivanje s drugima i ostvarivanje samog sebe. Kod nekoga je takav oblik komunikacije samo pomoćno sredstvo, a kod nekih je to jedini oblik komunikacije koje imaju, zato je jako važno osvijestiti to što ranije i pronaći najbolji način komunikacije. Neko dijete je više vizualan tip, lakše će prihvatiti komunikaciju sličicama, simbolima, netko je spretniji u korištenju tehnologije te će najlakše svladati neki oblik komunikatora na tabletu ili jednostavnijih oblika komunikatora.
Na početku je najvažnije prepoznati djetetove mogućnosti. Koliko god nekad neprimjetne i malene, svatko ima nešto i to trebamo pronaći kako bismo osmislili određene strategije kojima bi dijete najlakše prevladalo svakodnevne izazove. A nakon toga trebamo s roditeljem pronaći što je njemu kao roditelju potrebno i važno kako bi dobili partnera koji shvaća potrebe svog djeteta i prati ga kroz sve izazove u svakodnevnom životu. Sustav često gleda ono što dijete ne može i što mu je teško, zato smo mi ti koji trebamo gledati suprotno, mogućnosti koje pravilnim vježbanjem postaju sve veće i veće, a samim time svaki izazov sve manji i lakši za riješiti.
U svom poslu nerijetko radim s djecom koja prvi put ulete u kabinet uzimajući igračke, bacajući predmete, uzimanjem stvari od drugih, a kada im se to zabrani i očekuje od njih da me traže što žele, pospreme za sobom ili dijele s drugima, dolazi do frustracija, plakanja, bacanja po podu, udaranja, čupanja, griženja. Do toga dolazi zbog nemogućnosti verbaliziranja onoga što žele, nerazumijevanja terapeuta i osoba oko sebe, zbog toga što ne znaju kako iskomunicirati svoje potrebe. Zato je važno pronaći način komunikacije koje dijete razumije. Često su to jednostavne geste rukama (kada nešto želi, kada treba pomoć, kada želi još nešto i sl). Neki brzo prihvate korištenje sličica i simbola kao način komunikacije te mi donesu ili pokaži sličicu onoga što žele dok kasnije te sličice postaju rečenice ili cijele knjige koje dijete nosi sa sobom kao komunikacijsko sredstvo. Nekome je takav način nerazumljiv ili nezanimljiv, ali zato brzo prihvati jednostavne sklopke čijim pritiskom govori da li nešto želi, ne želi, da li mu se nešto svidjelo ili nije, pomoću kojih slažemo igre za nova učenja (nasnimavanjem pjesmica, učenje boja, životinja, predmeta, osoba oko sebe). Postoje i komunikatori na tabletu pomoću kojih dijete slaže rečenice te sustav za njih izgovara složeno.
Od jutra komuniciramo sami sa sobom, izražavamo svoje potrebe ( gladna sam, idem doručkovati), svoje želje (obut ću svoje najdraže plave tenisice), a komuniciramo i sa drugima ( pozdravljamo, komentiramo kako smo se naspavali ili kako ništa nismo spavali), dijelimo neke nove misli ili ponavljamo stare, na taj način sudjelujemo u svakodnevnici, u novom danu. Djeca koja imaju teškoće na području komunikacije često to ne mogu iskomunicirati i izraziti se. I zato ne smijemo govoriti umjesto njih (iako je to često jednostavnije) već svakom djetetu dati priliku da izrazi svoje misli, želje, potrebe i osjećaje.
Marta Križanić, radna terapeutkinja