Zajedno s osjetom dodira, centrom za ravnotežu i dovoljnim mišićnim tonusom, ostvaruje se motorička sposobnost ruku i prstiju za djelovanje. Bitno je naglasiti kako je djelovanje predispozicija inteligencije te se iz tog razloga razvoj spretnosti ruke i prstiju ne bi trebao zanemariti. On je važan za ukupni razvoj djetetove osobnosti.

Pokreti šake jedni su od najkompliciranijih pokreta koje je čovjek sposoban izvršiti. Ljudsko tijelo i njegovo funkcioniranje kombinacija je puno različitih sposobnosti i rijetko jedna izuzima drugu. Razvoj i uvježbavanje pisanja su senzomotorički procesi te svi osjeti moraju izvršavati svoje zadatke i zajedno djelovati kako bi bilo moguće da dijete nauči pisati.

Potrebne predispozicije za grafomotoriku:

1. Motorika šake prilagođena dobi
2. Vizualna percepcija prilagođena dobi
3. Kinestezija
4. Sposobnost prilagođavanja smjerova i linija u bilježnici
5. Dobra ruka – oko koordinacija
6. Sposobnost prepoznavanja oblika
7. Sposobnost prepoznavanja slova u zbunjujućoj pozadini
8. Dominantnost ruke
9. Regulacija mišićnog tonusa
10. Prelaženje srednje linije tijela
11. Sposobnost ispravnog sjedenja za stolom te zadržavanje koncentracije i pažnje
12. Ispravno držanje olovke
13. Sposobnost kontrole pritiska na olovku
14. Mogućnost manipulacije sitnim predmetima

Kao što je već spomenuto, grafomotorika je kompleksni motorički proces i osnova tečnog pisanja. Kod tečnog pisanja teksta, slova i obrasci pokreta koji zahtijevaju izvedbu određenog slova i riječi, dolaze iz poznatog obrasca pokreta za pisanje, koji je ranije pohranjen u mozgu. Dok se dijete koncentrira na prepisivanje ili gramatiku, ono može svejedno dalje tečno pisati uz pomoć tih pohranjenih obrazaca.

Tu često počinje problematika kod djece. Tipično za hipotonu djecu je da se previše grče kod pisanja i crtanja te puno pritišću olovku kako bi podigli tonus i kompenzirali nedostatak tonusa u tijelu. To se često odrazi na motoriku prstiju te ručnog zgloba i nemogućnost dovoljnog opsega pokreta. Često iz tog razloga dijete ne ostvari dovoljno iskustva u crtanju i pisanju jer ne vježba, i to ga dovede do toga da mu je teže prepoznati oblike, što je važno za crtanje i daljnje učenje slova.

To je samo jedan od primjera koje djeci stvaraju poteškoće te je moguće da je u pitanju i nešto drugo. Zato je važno otkriti što djetetu stvara problem.

Što učiniti?

Svako od nas ima svoje zadatke i obaveze koje ispunjavamo u svakodnevnom životu i koje su važne za ukupno funkcioniranje. Sukladno dobi te se zadaće mijenjaju i važno je imati na umu da je za djetetov razvoj važna igra. Igra potiče sposobnosti kao što su koncentracija, spretnost, gruba motorika, držanje, fina motorika, logičko razmišljanje, percepcija, socijalne vještine i drugo. Te pojedinačne sposobnosti nosimo dalje kroz život te one formiraju mogućnost ispunjavanja mnogih zadaća i svrsihodnih aktivnosti u odrasloj dobi.

Zato je važno djetetu dopustiti, dapače poticati ga da izvršava svoju zadaću – da se igra. Različite vrste igre potiču različite sposobnosti te time dijete razvija vlastitu kreativnost.

Kroz igru i obrasce pokreta i ponašanja često možemo uočiti i detektirati ima li dijete poteškoće u određenim područjima te isto tako, u kojim. Ako uočimo neku vrstu poteškoće kod djeteta važno je obratiti se stručnom osoblju i s njima razraditi plan za poticanje i razvoj određenih područja koje djetetu stvaraju problem.

Vježba za grafomotoriku kroz igru

Ponavljanje je majka znanja, pa tako i vježbanje. Važno je s djecom vježbati i uočiti njegove potrebe te, naravno, individualno pristupiti i ponavljati dovoljno često. Neki od savjeta su:

• Ne davati pretanke olovke, nego deblje koje ne kližu iz ruke te po potrebi dati pomoć za hvat na olovci u obliku zadebljanja
• Nuditi aktivnosti koje jačaju mišiće ruke i šake, kao što je izrada i igra s drvetom
• Pružati različite aktivnosti i zadavati zadaće s crtanjem i pisanjem (bojanje mandale)
• Koristiti igre koje zahtijevaju finu motoriku, kao i ruka – oko koordinaciju (npr. slaganje perlica, izrada ogrlica, narukvica, igranje klikerima, igranje loptom, tj. hvatanje)
• Pružati različite igre za razvoj taktilnog osjeta (igra u pijesku, riži, leći ili taktilni memori)

Djetetu je igra zaista važna i ona mu stvara radost te na taj način dijete dobiva dodatnu motivaciju i pronalazi vlastite puteve za razvoj. Zato je važno pokušati s djetetom što više raditi kroz igru, no prije svega je bitno ne zaboraviti da sve te aktivnosti moraju imati svoju svrhu i voditi cilju koje je u tom trenutku važno za dijete i njegov razvoj.

Ana Peštić, radna terapeutkinja

Važno je znati kako prepoznati disleksiju kod djeteta kako bismo im pružili odgovarajuću podršku i ohrabrenje.

Prepoznavanje prvih znakova disleksije

U nastavku ćemo razmotriti neka ponašanja koja mogu ukazivati na disleksiju kod predškolske i školske djece. Stoga je važno da roditelji, odgajatelji i drugi skrbnici obrate pažnju na ove znakove tijekom svakodnevnih interakcija s djetetom.

Ako se disleksija ne prepozna i ne riješi na vrijeme, može dovesti do značajnijih problema s čitanjem i učenjem koji mogu biti vrlo teški za prevladati. To može rezultirati lošim školskim rezultatima, frustracijom, poteškoćama u ponašanju, niskim samopouzdanjem i drugim teškoćama.

Neočekivani izazovi u čitanju

Da li vaše dijete ima poteškoća u učenju abecede i pri fonološkoj obradi slova, ponavljanju dječjih pjesmica ili prepoznavanju zvukova u riječima? Zaostaje li značajno za vršnjacima u postizanju važnih faza u čitanju? Izbjegava li aktivnosti koje uključuju čitanje? Ima li poteškoća s točnim izgovaranjem riječi ili slušanjem priča?

Iako djeca razvijaju vještine čitanja svojim tempom, ako vaše dijete ima poteškoće u čitanju iznad očekivanja, to može biti potencijalni znak disleksije. Obratite pažnju na njihovu motivaciju za čitanje, tečnost i točnost čitanja, te razumijevanje jezika, jer poteškoće u ovim područjima mogu ukazivati na disleksiju.

Izazovi u pisanju

Neka djeca mogu imati loše pravopisne vještine unatoč naporima. Mogu imati poteškoća u izražavanju pisanjem i organizaciji svojih misli. Njihovom pisanom radu možda nedostaje pravilna gramatika i interpunkcija. Povremeno mogu preokrenuti slova i brojeve, zamijeniti riječi koje zvuče slično i miješati riječi pri pisanju (“lav-val”, “igra-igar”, “lijevo-dliejvo”, itd.).

Ovi problemi postaju očitiji nakon što dijete krene u školu, ali ih je moguće uočiti i ranije. Stoga je bitno da odgajatelji koji provode veći dio dana s djetetom održavaju kontinuiranu komunikaciju i svoja dnevna zapažanja dijele s roditeljima.

Izazovi s pamćenjem i sekvencioniranjem

Ima li vaše dijete poteškoća u praćenju nizova poput abecede, dana u tjednu, te uputa od dva ili tri koraka? Mogu imati poteškoća s koncentracijom ili pamćenjem imena svojih prijatelja.

Disleksija može uzrokovati poteškoće s pamćenjem i praćenjem uputa, redoslijedom slova u riječi ili slijedom događaja u priči. Iako dijete može uživati u slušanju priča, poteškoće s pamćenjem i vremensko – prostornim slijedom mogu im otežati ponavljanje priče ili njenih dijelova.

Problemi s vizualnom i slušnom obradom

Disleksija može uzrokovati poteškoće kod djece u vizualnoj i slušnoj obradi, imajući teškoća u razlikovanju sličnih slova ili prepoznavanju i manipuliranju zvukovima u riječima.

Emocionalne i ponašajne poteškoće

Djeca s disleksijom često imaju poteškoća u sjedenju mirno i angažiranju u radu u učionici. Mogu izbjegavati zadatke koji uključuju čitanje ili pisanje, te mogu postati frustrirana i ljuta kada se suoče s istim zadacima.

Neka djeca mogu postati razdražljiva ili nemirna, s teškoćama koncentriranja na školski rad, te mogu razviti negativne osjećaje prema sebi.

Sažetak

Disleksija je neurološki razvojni poremećaj koje uzrokuje poteškoće u čitanju, pisanju i pravopisu. To može dovesti do izazova u školskom uspjehu, ponašanju djeteta i općem blagostanju. Stoga je važno znati kako prepoznati znakove disleksije kod djeteta kako bismo im pomogli razviti ključne vještine čitanja i pisanja, promicati pismenost i poticati pozitivan stav prema učenju.

Nataša Tanić, psiholog

Nešto me boli, a ne znam kako to pokazati.

Gladna sam, ali ne znam kako to reći.

Samo se želim igrati s drugima, a ne znam kako ući u igru.

Želim ići na igralište, ali me ne razumiju.

Ovo su neke osnovne potrebe, želje i misli o kojima mi niti ne razmišljamo, jednostavno kažemo i napravimo to, a djeci s teškoćama u komunikaciji predstavljaju velik problem jer su neshvaćena i ne znaju kako se izraziti pa su često prozivana kao neposlušna, neodgojena i zločesta djeca.

Potpomognuta komunikacija podrazumijeva potrebu za uvođenjem nekih drugih načina komunikacije ili pojačavanje postojećih u slučajevima kada je komunikacija putem govora narušena. Asistivna tehnologija se odnosi na široki spektar raznih tehnoloških proizvoda koji se koriste kao asistivna, adaptivna i rehabilitacijska pomagala za osobe s teškoćama. Cilj primjene nekog od oblika potpomognute komunikacije ili asistivne tehnologije je ostvarenje funkcionalne komunikacije, sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima, učenje, surađivanje s drugima i ostvarivanje samog sebe. Kod nekoga je takav oblik komunikacije samo pomoćno sredstvo, a kod nekih je to jedini oblik komunikacije koje imaju, zato je jako važno osvijestiti to što ranije i pronaći najbolji način komunikacije. Neko dijete je više vizualan tip, lakše će prihvatiti komunikaciju sličicama, simbolima, netko je spretniji u korištenju tehnologije te će najlakše svladati neki oblik komunikatora na tabletu ili jednostavnijih oblika komunikatora.

Na početku je najvažnije prepoznati djetetove mogućnosti. Koliko god nekad neprimjetne i malene, svatko ima nešto i to trebamo pronaći kako bismo osmislili određene strategije kojima bi dijete najlakše prevladalo svakodnevne izazove. A nakon toga trebamo s roditeljem pronaći što je njemu kao roditelju potrebno i važno kako bi dobili partnera koji shvaća potrebe svog djeteta i prati ga kroz sve izazove u svakodnevnom životu. Sustav često gleda ono što dijete ne može i što mu je teško, zato smo mi ti koji trebamo gledati suprotno, mogućnosti koje pravilnim vježbanjem postaju sve veće i veće, a samim time svaki izazov sve manji i lakši za riješiti.

U svom poslu nerijetko radim s djecom koja prvi put ulete u kabinet uzimajući igračke, bacajući predmete, uzimanjem stvari od drugih, a kada im se to zabrani i očekuje od njih da me traže što žele, pospreme za sobom ili dijele s drugima, dolazi do frustracija, plakanja, bacanja po podu, udaranja, čupanja, griženja. Do toga dolazi zbog nemogućnosti verbaliziranja onoga što žele, nerazumijevanja terapeuta i osoba oko sebe, zbog toga što ne znaju kako iskomunicirati svoje potrebe. Zato je važno pronaći način komunikacije koje dijete razumije. Često su to jednostavne geste rukama (kada nešto želi, kada treba pomoć, kada želi još nešto i sl). Neki brzo prihvate korištenje sličica i simbola kao način komunikacije te mi donesu ili pokaži sličicu onoga što žele dok kasnije te sličice postaju rečenice ili cijele knjige koje dijete nosi sa sobom kao komunikacijsko sredstvo. Nekome je takav način nerazumljiv ili nezanimljiv, ali zato brzo prihvati jednostavne sklopke čijim pritiskom govori da li nešto želi, ne želi, da li mu se nešto svidjelo ili nije, pomoću kojih slažemo igre za nova učenja (nasnimavanjem pjesmica, učenje boja, životinja, predmeta, osoba oko sebe). Postoje i komunikatori na tabletu pomoću kojih dijete slaže rečenice te sustav za njih izgovara složeno.

Od jutra komuniciramo sami sa sobom, izražavamo svoje potrebe ( gladna sam, idem doručkovati), svoje želje (obut ću svoje najdraže plave tenisice), a komuniciramo i sa drugima ( pozdravljamo, komentiramo kako smo se naspavali ili kako ništa nismo spavali), dijelimo neke nove misli ili ponavljamo stare, na taj način sudjelujemo u svakodnevnici, u novom danu. Djeca koja imaju teškoće na području komunikacije često to ne mogu iskomunicirati i izraziti se. I zato ne smijemo govoriti umjesto njih (iako je to često jednostavnije) već svakom djetetu dati priliku da izrazi svoje misli, želje, potrebe i osjećaje.

Marta Križanić, radna terapeutkinja

Kako ADHD utječe na djecu u školi?

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću ili ADHD, neurološki je poremećaj koje uključuje izazove u kognitivnom, bihevioralnom i emocionalnom funkcioniranju kao što su:

• Problemi s pažnjom
• Problemi s organizacijom
• Smetljivost
• Hiperaktivnost
• Impulzivnost

Dijete može imati poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) ili bez nje (ADD). Osobe s ADHD-om, bilo da su djeca ili odrasli, ponekad se nepravedno etiketiraju kao lijeni, bez poštovanja ili jednostavno nepristojni. Neki pojedinci povezuju ADHD s manjom inteligencijom i poteškoćama u učenju.

Međutim, studije su pokazale da je stupanj inteligencije za učenike s ADHD-om gotovo je isti kao i kod učenika bez ADHD-a. Djeca s ADHD-om imaju moždane aktivnosti i oscilacije u razvoju koje utječu na njihovu pažnju, koncentraciju i samokontrolu.

Koliko dobro dijete uči, uspješno je u školi i upravlja društvenim interakcijama ovisi o njegovim izvršnim funkcijama. Pažnja, pamćenje, kognitivna fleksibilnost, organizacija i kognitivna kontrola sve su to aspekti izvršne funkcije.

Djeca s ADHD-om u školi i izvršne funkcije

Izvršne funkcije uključuju bihevioralne procese poput pažnje, radne memorije, kognitivne fleksibilnosti, organizacijskih vještina, upravljanja vremenom i samokontrole.

Istraživanja su pokazala da djeca s ADHD-om sporije razvijaju svoje izvršne funkcije u usporedbi s vršnjacima koji nemaju ADHD. Zato djeca s ADHD-om nemaju dobre organizacijske vještine i teško im je usmjeriti pažnju, planirati, nositi se s frustracijom i kontrolirati emocije.

Upravljanje vremenom

Djeca s ADHD-om često imaju iskrivljenu percepciju vremena, što uzrokuje odugovlačenje, poteškoće u izvršavanju zadataka unutar zadanih rokova, kašnjenje na nastavu, dolazak prerano na rođendanske zabave prijatelja itd.

Organizacija, pažnja i pamćenje

Vaše dijete može imati problema s organizacijom i pažnjom, što može uzrokovati poteškoće u izvršavanju domaćih zadaća, propuštanju informacija, praćenju uputa, izvršavanju složenih ili nezanimljivih zadataka te rješavanju problema.

Samoregulacija

Izazovi samoregulacije kod djece s ADHD-om mogu uzrokovati prekidanje nastavnika i učenika tijekom nastave, doživljavanje intenzivnih emocionalnih reakcija ili osjećaj duboke povrijeđenosti.
Stoga je ključno da roditelji i odgojitelji razumiju kako se odnositi s ADHD-om u školi.

Kako podržati dijete s ADHD-om u školi

Razumijevanje ADHD-a. Razumijevanje izazova s ADHD-om u učionici prvi je korak prema pružanju podrške djeci u školi. Neophodno je prepoznati da djetetove poteškoće u praćenju uputa, dovršavanju zadataka, kontroli nagona, mirnom sjedenju, čekanju svog reda, nisu namjerne, već dio ADHD-a.

Osiguravanje strukture i rutine. Pružanje predvidljivog obrasca za učenje, igru i odmore tijekom dana može pomoći djeci s ADHD-om da bolje upravljaju svojim simptomima.

Dopuštanje odmora. Kraći odmori i fleksibilni vremenski okviri mogu smanjiti stres i pomoći djetetu da ostane na pravom putu.

Pozitivno ojačavanje. Prepoznavanje i hvaljenje djetetovih postignuća može povećati njihovo samopouzdanje, samopoštovanje i motivaciju.

Sažetak

Razumijevanje uloge izvršnih funkcija u ADHD-u ključno je za stvaranje pozitivnog okruženja za djecu s ADHD-om u školi. ADHD ne određuje potencijal djeteta. Djeca s ADHD-om mogu izrasti u uspješne pojedince u školi i izvan nje uz odgovarajuću podršku i usmjeravanje.

Nataša Tanić, psiholog